Na dan 20. studenog 2015. obilježili smo Međunarodni dan djece. Učenici su razgovarali, promišljali, raspravljali, pisali, crtali i stvarali na satu Hrvatskoga jezika, a sve u cilju osvješćivanja svojih prava te dužnosti i obveza koje potječu iz tih prava. Neka su djeca bila osobito kreativna. Učenica Valnea Jurković iz 6. razreda ukrasila je učionicu kreativnim plakatom, a učenici 5. razreda odabrali su pravo po nekoj svojoj osobnoj važnosti te pojasnili razgovorom i crtežom kako to pravo doživljavaju. Osmi je razred raspravljao o svojim pravima, zaključivši kako ponekad olako shvaćaju ta svoja prava u svjetlu današnjih globalnih promjena na društvenom, političkom i gospodarskom planu.

Djeca se rađaju s temeljnim slobodama i pravima koja pripadaju svim ljudskim bićima. No, s obzirom na tjelesnu i psihičku nezrelost nameće se potreba isticanja posebnih prava djeteta na zaštitu koja proizlaze upravo iz te činjenice. Upravo je to osnovno polazište Konvencije o pravima djeteta. Konvencija o pravima djeteta je međunarodni dokument, usvojen na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. godine, a sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora jamčiti svakom djetetu. U Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta. To je prvi dokument u kojemu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba te uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratificirale.