Dana 27. siječnja obilježili smo Dan sjećanja na žrtve holokausta. Povodom obilježavanja učenici 7. i 8. razreda gledali su film Dječak u prugastoj pidžami, snimljen prema istoimenom romanu Johna Boynea. Riječ je o strahotama holokausta ispričanim iz perspektive osmogodišnjeg dječaka, sina zapovjednika logora, kojeg znatiželja dovede do žičane ograde gdje upoznaje židovskog dječaka koji mu postane prijatelj. 

     Učenici su nakon gledanja filma bili pod velikim dojmom te zaključili da je to što se događalo zaista najveće zlo koje se dogodilo u povijesti čovječanstva. S profesoricom povijesti, Anom Bilen, učenici su razgovarali o Drugom svjetskom ratu te holokaustu, genocidu u kojem su stradali milijuni žrtava. Nakon filma pisali su sastavke u kojima su iznijeli svoje dojmove.  

Ispred školske knjižnice napravljena je izložba na temu holokausta, učenici su mogli pročitati važne činjenice te pogledati fotografije koje prikazuju stanje u koncentracijskim logorima, izložene su knjige o holokaustu - književnost inspirirana jednim od najmračnjijih poglavlja ljudske povijesti. 

     Film je na mene ostavio poseban dojam. Teško je zamisliti koliko se čovjek može neprijateljski ponijeti prema drugom čovjeku. Dugo sam razmišljala odakle toliko mržnje, zla i okrutnosti u ljudima. Kakav je to čovjek koji može nauditi malom, nevinom djetetu? Kakva to osoba na silu odvodi ljude u smrt, u propast? Zašto nitko nije imao hrabrosti suprotstaviti se toj sili zla koja je uništavala ljudske živote? Nisam mogla pronaći odgovore na postavljena pitanja. Glas mi je drhtao, riječi zastajale u grlu od same pomisli na događaje iz filma koji smo gledali. Taj strah osjećam svakog trenutka kad pomislim da i danas negdje netko nevin pati i stradava zbog toga što je drugačiji.

       Mislim da je došlo  vrijeme da otvorimo vrata nekog novog, ljubaznijeg i tolerantnijeg svijeta. Svijeta u kojem nema diskriminacije zbog vjere, nacionalnosti, boje kože i drugačijeg mišljenja. Nadam se da je konačno došlo vrijeme da čovjek ispred sebe vidi samo drugog čovjeka s njegovim pravim ljudskim vrijednostima.

      Dragi ljudi, dozvolimo svima da hodaju ovim svijetom uzdignute glave. Neka se nitko ne boji reći tko je i što je, jer dok smo dobri ljudi, sve ostalo je suvišno.

                                                                                                            Valeri Drača, 7. razred

Lipa pamti

       Memorijalni centar Lipa pamti dostavio nam je plakate o stradanjima u Lipi te smo u okviru obilježavanja ovoga dana postavili i izložbu plakata koji opisuju što se dogodilo u tom malom mjestu ratne 1944. godine.

     S profesoricom Anom i knjižničarkom učenici su u hodniku škole postavili plakate te su nakon predavanja o holokaustu, u okviru sata povijesti, obradili i temu stradanja u Lipi u kontekstu Drugog svjetskog rata.  

30. travnja 1944. vrijeme je u Lipi stalo.

(…) Ja sam bio ranjen. Pričinio sam se da sam mrtav i to me je spasilo. Moj položaj je bio očajan. Nisam znao što da radim.

(…) Zatim sam digao daske s poda i zavukao se u spremište krumpira. Čuo sam u međuvremenu puškarenje po selu, viku i plač naroda, dok je odjednom sve to prestalo. Narod je bio sav pobijen i spaljen.   

                                                                                                  (Sjećanje Lipljanina Josipa Smajle)