Učenici 6. razreda u sklopu nastave Hrvatskoga jezika imali su zadatak istražiti kakvo je bilo školovanje njihovih baka i djedova. U impresivnim radovima (plakatima i prezentacijama) te u zanimljivim i uvjerljivim izlaganjima otputovali su u razne krajeve Lijepe Naše i okolice te se nakratko vratili u neka prošla, ali ne baš tako davna vremena.
Otkrili su povijest nekih riječkih škola, među kojima i našu. Iz svjedočanstva baki i djedova mogli su zamisliti nekadašnji izgled sadašnjih učionica, osvijestiti činjenicu da su se "naši stari" grijali na kalijevu peć koja još i danas stoji u kabinetu fizike i matematike te gdje su i na koji način sudjelovali u dječjim nepodopštinama.
Došli su do podataka kako su nastavni predmeti bili slični današnjima, ali kako je tadašnje Domaćinstvo uvelike pomoglo u obavljanju sitnih kućanskih poslova. Udžbenici su se plaćali baš kao i izborni predmeti. U školama su se nosile uniforme te su to naši šestaši izdvojili kao prednost jer nisu bile uočljive klasne razlike.
Život nekih učenika 50-ih godina prošlog stoljeća nije bio lagan. Mnogi su morali kilometrima pješačiti do škole jer nije bilo autobusnih linija, a poneki su to činili bosi zbog teškog života i oskudice. Školovanje u gradu bilo je ugodnije nego na selu i manjim mjestima.
Saznali su kako je djedovima i bakama mnogo toga, što je danas svima dostupno, bilo uskraćeno, no kako su svojom snalažljivošću to nadoknađivali. Tako su lopte sami izrađivali od starih čarapa pa nije nedostajalo igre i veselja, a pozitivna je strana bila ta što takva mekana lopta nikoga nije mogla ozlijediti.
Svaki se prijestup kažnjavao, najčešće fizički. Često bi za neposluhe dobivali "iza uha" ili ravnalom po prstima. Neki su kaznu odrađivali klečeći u kutu učionice. Upravo iz tih razloga i profesori su dobivali specifične nadimke, primjerice profesor Batina.
Na kraju se stekao dojam kako su profesori bili poprilično strogi te kako je današnje školovanje zapravo puno jednostavnije nego prije. Mnogo se toga naučilo iz ovog projekta, o prošlosti, obrazovanju, međuljudskim odnosima i pravim životnim vrijednostima.
Naši bi nam preci trebali biti primjer i uzor. Nije bitno koliko toga imamo već koga imamo oko sebe. Ipak je to ono najvrednije što možemo posjedovati.
Nadamo se da ćemo u neka druga vremena, kada epidemiološke mjere postanu prošlost, naše djedove i bake vratiti u školske klupe pa da nam uživo, iz prve ruke, ispričaju sjećanja na školske dane.
U prilogu donosimo nekoliko učeničkih radova.
